Blackstar: rew 2016 ffwd 2017

Premda sam čitave prošle godine bio okupiran (i opčinjen!) pričom iz daleke zagrebačke prošlosti našao sam nešto slobodnog vremena i za bivanje u sadašnjem trenutku. Međutim, samo jedan letimičan pogled na listu probranih naslova iz ’16 potvrđuje da sam prije svega lojalan slušatelj te da vjerno pratim „znance“ iz svijeta muzike. Što da se radi, još uvijek polažem nade u nezavisne rock institucije koje idu više manje uhodanim stazama. Novo poput „brand new“ ostavljam mlađim generacijama i teoretičarima pop-art kulture. Nemam cajta i nije mi žao. Album ili dva mjesečno je više nego dovoljno noviteta.

#01 siječanj: David Bowie – Blackstar

black star

David Bowie je na ovim web stranicama prikazan kao dvojak lik, pomalo negativac pomalo heroj, odbojan i fascinantan. Thin White Duke nikada nije bio baš u potpunosti moj tip popularnog pjevača. Usprkos tome me je njegova intrigantna persona dobro zabavljala. Lukavo, gotovo filmski, se provlačio kroz čitavu dekadu sedamdesetih ostavljajući iza sebe do dva svevremenska pop hita po albumu ili pak cjelovite proizvode impresivnih kolaboracija da bi već na samom početku osamdesetih gubio autoritet itd. ali da ne duljim klišejiziranim prikazom – dogodio se neočekivani obrat. Ponukan preporukama s raznih strana dao sam šansu Blackstaru i doživio ga kao dojmljiv novomilenijski art-rock album s lijepo aranžiranim saksofonskim dionicama koji s blagom sjetom priziva Bowieve najbolje autorske godine. Konac (životno) djelo krasi. Blackstar se fino uklopio i u reminiscencije o zagrebačkoj art-rock spiki ondašnjeg vremena pod evidentnim utjecajem Herr Bowiea. Tako se sad Blackstar naslanja na niz (od nekoliko Bowiejevih albuma na mojim policama) koji je sve do samog kraja prošle godine zatvarao Lodger. Ko bi reko.

#02 veljača: Waco BrothersGoing Down In History

waco

Bilo da se radi o the Mekons, Waco Brothers ili solo ispadima uvijek mi je milo čuti glas Jona Langforda pod gasom. S Waco Brothers doduše ne jaše Mrs. Timms, no ovo je ionako pripita kaubojska rockerijada podalje od prijateljica ili skvo.

#03 ožujak: Black Mountain – IV

black-m

Nisu mi poznati raniji Black Mountain albumi. Poslužit ću se njihovim riječima: I don’t believe in suicide… / Let those believe in flowered dreams / Bust your scene back on its knees / And I wanna be a defector / ‘Cause I want no part of their plan / Yeah, I wanna be a defector. Melodije i vibre su preuzete iz sedamdesetih. Drop out sentiment je uvijek blizu površine.

#04 travanj: PJ Harvey – The Hope Six Demolition Project

pj harvey

Pokleknuo sam tek na Let England Shake. Ovo je dostojan nasljednik. Reci im gospođice Harvey.

#05 svibanj: BeastwarsThe Death Of All Things

beastwars

Doom s druge strane globusa, zla kob što nadolazi s južnih mora. Žanrovske granice metala se danas puno labavije shvaćaju nego ikad prije pa tako i Beastwars, Neurosis, the Body, i recimo Russian Circles znaju imati prikrpan metal tag. Novozelandski Beastwars i na trećem albumu dosljedno prate Black Sabbath / sludge metal razvojnu liniju heavy rock glazbe. Bonus bodovi za LPs: artwork.

#06 lipanj: SwansThe Glowing Man

swans

The Glowing Ego.

#07 srpanj: Fire! OrchestraRitual

fire

Novi “band entry” za mene. Ne poznajem dosadašnje djelovanje. File under: sax (koji svira Mats Gustafsson). Paralelni album od Fire! (bez orkestra) me se nije toliko dojmio.

#08 kolovoz: Wrekmeister HarmoniesLight Falls

wrek

JR Robinsonove turobne vizije podignute na profinjeniju spiritualnu razinu uz pomoć glazbenika iz Godspeed You! Black Emperor.

#09 rujan: NeurosisFires Within Fires

neurosis

Stagnacija? Ustaljeni i predvidljivi glazbeni obrasci i vizije usuda? Neuvjerljivost (isforsiranost) emocija vatre (ljutnje) u vokalima? Možda. Trenutno nisam ziher. Barem su epsku dimenziju sveli na primjerenu minutažu. Metalni rifovi su i dalje monumentalno moćni. Nasrću kao elementarna nepogoda i za sobom ostavljaju palež i pustoš u kojoj se otvara prostor za novu (životnu) transformaciju.

#10 listopad: Bob MouldPatch the Sky

bob mould

Bob Mould Trio napokon u izdanju kakvo sam (podsvjesno?) priželjkivao. Zapravo, dobitnu kombinaciju je postigao već na prethodnom Beauty and Ruin albumu. Eto, upravo ovako sam želio da zvuče šepavi Hüsker Dü (Candy Apple Gray, Warehouse: Songs and Stories) ili Sugar. Trebam li sad poslušati i zadnji Superchunk?

#11 studeni: Russian CirclesGuidance

rc

Nisam poklonik instrumentalne glazbe na rubu takozvane post- estetike, ali “Guidance” krase i suveren ritam i povremeno dobar gitaristički rif. Dovoljno je spomenuti dvije pjesme: Mota i Afrika. Free your mind and your ass will follow! Iako sam i prije čuo slične izričaje (npr. High Dependency Unit), bespogovorno prihvaćam ovu inačicu. Inicijalno sam nešto kenjkao. Potvrdiše svoje adute i uživo.

#12 prosinac: EE

e

Upoznavanje s grupom E se dogodilo tek ove godine. Osvojili su me na prvo slušanje. Tri jednakovrijedna glazbenika stopljena u modernom rock triju. (bez bas gitare, a valja!?) Tri vokala različitih senzibiliteta od kojih mi je onaj Thalie Zedek jedini blizak odnosno poznat otprije, a bogami i najdublje bode (Silo, Fissure). Međuigra dvoje gitarista povrh zbilja iznimnog bubnjara plijeni. Fenomenalan koncert u Močvari je samo potvrdio njihovu dinamičku kvalitetu.

*subject to change*

Izbor za siječanj ’17 je također jasan: Trobecove krušne pećiEther.

Pingvinovo potpalublje s/t je specijalna kategorija, da ne bi bilo zabune.

Budemo (pažljivo) slušali…