The Dunedin Sound: Some Disenchanted Evening

Throughout New Zealand, a generation of youth during the 1980s and early ’90s revelled in the fact that something had been created in Godzone that we could truly call our own — the original Kiwi DIY rock form. There was no aping of foreign sounds or looks; this was home-grown music to the max. Meanwhile, overseas, fans of indie music throughout the UK, Europe and the US recognised that something new and very special was emanating from the most unlikely of places — a small city at the bottom of the world hitherto known only (if at all) for its university, its architecture, and penguins.

Volim Novi Zeland i dotični gradić. Kroz glazbu i zvuk, naravno. Bilo da se radi o psihodeličnom pop-rocku ili post-punku suptilnog gotičkog štiha južne hemisfere. Da ne bi bilo zabune, Novi Zeland je puno više od takozvanog zvuka Dunedina. Osobito cijenim avant noise ogranak: Xpressway. Drugi gradovi (Auckland, Wellington, Christchurch) i njihovi bandovi su također bitni  faktori u cijeloj priči. Tally-ho!

Već prije desetak godina bilo je potpuno jasno da je i u Hrvatskoj postojalo dovoljno raznovrsnog glazbenog materijala za potencijalnu nezavisnu izdavačku kuću i to na samom početku osamdesetih. Zahvaljujući informatičkom dobu  (i trudu nekolicine entuzijasta iz šire regije) brojne zaboravljene ili zapostavljene novovalne (i kasnije) pojave odnosno njihovi radovi izašli su na svjetlo dana i napokon postali barem djelomično dostupni na jednom mjestu (internetu).  Interesantnih bandova iz Zagreba, Rijeke, Pule, Požege, Osijeka i Splita (uz pojedinačne slučajeve iz manjih mjesta) nije nedostajalo od kraja sedamdesetih nadalje. Ekvivalent etiketa poput Rough Trade, flying nun ili SST, koji bi logistički popratio bljesak lokalnog glazbenog stvaralaštva, gotovo da se i mogao dogoditi u oskudnom socijalističkom uređenju (pritom mislim na nešto organiziraniju verziju od, svake hvale vrijednog, pionirskog kazetnog izdavaštva u Slovenaca). Šteta.